What's your excuse?

"Bila sam na ivici suza kad sam pročitala. Samo, ni sad nisam skontala - da li zbog tuge ili sažaljenja."

Prelistavala sam malo dnevnik. I nedoumica još uvijek nije razjašnjena.

Ja sam stvarno vidjela svašta na ulicama. Od narkomana, pijanica do ljudi koji pričaju sami sa sobom, prilaze ti i pozdravljaju te kao da te znaju 100 godina i tako dalje.

Ali stvarno, nikad, pa sve do danas, nisam vidjela čovjeka, u srednjim šezdesetim kako ide, prvo trotoarom, zatim po sred ulice, pijući svježe mlijeko.

Što me nervira ovo kad hoću da plačem, ali ne mogu. Opet one šugave navike. I njihovo prokleto "isplači se, biće ti lakše". I nervira me što određeni ljudi još uvijek imaju pristup mojim ličnim osjećanjima. Ovo je nova granica osjećaja ''Muka mi je od svega''.

Koja je daleko nadmašila sve ostale.

Ima srećnu osobu. Ima osobu za tješenje. Ima osobu koja je iznenađuje. Ima ''volim te'' osobu. I ima pravog prijatelja. I ima mene kao pomoćno smetalo. Ali neka, tu sam ja, ne idem nigde.

Za samo četiri dana sam se navikla na njihovu pokvarenu česmu, kojoj nije bitno kako okreneš - prvo curi topla voda. Ne topla, nego vrela. Pa sad, zavisno od strane na koju si okrenuo, malo poslije krene ta na koju si okrenuo, ako je okrenuta na lijevo, krenuće hladna, ako na desno, topla voda. To je bilo prije skoro dvije nedelje. Eto sad, na sasvim ispravnoj česmi, ja i dalje čekam 3 sekunde, "da dođe hladna voda".

Što dovodi do zaključka.

Ona "živ se čovjek na sve navikne" je samo još jedna životna zabluda. Nije poenta u navikavanju na novu stvar, nego u odvikavanju od prethodne.

Bilo je malo zbunjujuće. Onako, između ''ona'' i ''ti''. Dok nije bilo ''ti'' ja sam se nasla u ''ona'', ali sam onda pomislila zašto bi se meni obraćala. I sjetila sam se svake riječi, ''volim te'' i ''značiš mi'', pa sam čak i to drugo uzela u obzir. A ako me ikada pita(š) šta mislim koja sam od te dve, ne boj se, znaću odgovor. Hoću. I praviću se da nije ni bilo sumnji, da sam to znala otpočetka.

Potreban mi je odmor. Potreban mi je udisaj punim plućima, s tim da osjetim taj vazduh koji udišem. Trebam da sjednem, i da razmišljam. Da uđem u svoju glavu, u sebe. Ne volim da pričam  o sebi, učim to putem blogova. Otvorila sam ih milion. Iako sam bila protiv ovog servera, evo priznajem, ne znam zašto, tu sam sad. I možda pronađem ono svoje nešto baš ovde.

Mislim, dakle osjećam. Osjećam, dakle čovjek sam. Ali, ko mi garantuje to?

A da li ja postojim ili se to samo svima čini?