What's your excuse?

Za samo četiri dana sam se navikla na njihovu pokvarenu česmu, kojoj nije bitno kako okreneš - prvo curi topla voda. Ne topla, nego vrela. Pa sad, zavisno od strane na koju si okrenuo, malo poslije krene ta na koju si okrenuo, ako je okrenuta na lijevo, krenuće hladna, ako na desno, topla voda. To je bilo prije skoro dvije nedelje. Eto sad, na sasvim ispravnoj česmi, ja i dalje čekam 3 sekunde, "da dođe hladna voda".

Što dovodi do zaključka.

Ona "živ se čovjek na sve navikne" je samo još jedna životna zabluda. Nije poenta u navikavanju na novu stvar, nego u odvikavanju od prethodne.

Bilo je malo zbunjujuće. Onako, između ''ona'' i ''ti''. Dok nije bilo ''ti'' ja sam se nasla u ''ona'', ali sam onda pomislila zašto bi se meni obraćala. I sjetila sam se svake riječi, ''volim te'' i ''značiš mi'', pa sam čak i to drugo uzela u obzir. A ako me ikada pita(š) šta mislim koja sam od te dve, ne boj se, znaću odgovor. Hoću. I praviću se da nije ni bilo sumnji, da sam to znala otpočetka.

Potreban mi je odmor. Potreban mi je udisaj punim plućima, s tim da osjetim taj vazduh koji udišem. Trebam da sjednem, i da razmišljam. Da uđem u svoju glavu, u sebe. Ne volim da pričam  o sebi, učim to putem blogova. Otvorila sam ih milion. Iako sam bila protiv ovog servera, evo priznajem, ne znam zašto, tu sam sad. I možda pronađem ono svoje nešto baš ovde.

Mislim, dakle osjećam. Osjećam, dakle čovjek sam. Ali, ko mi garantuje to?

A da li ja postojim ili se to samo svima čini?